Solo exhibition “Art as an attempt of reactivation”, M.Matoković / M.Knežević
Gallery PM, Zagreb, Croatia
What is the purpose of art? Searching for the answer to this question we can go in different directions, which are dominated, it seems to me, by two quite opposing positions. On the one hand, the purpose of art is sought in art itself, so many artists create form larpurlartist impulses, with the goal of forming aesthetical objects. On the other hand, there are more than a few of artists who consider artistic work to be a very good mediator while communicating certain ideas, attitudes, or persuasions, but through their artistic practice they are also attempting to express a socially engaged position. It is hard, thus, to recognize the superiority of one alternative over the other, since it cannot be unambiguously determined whether social engagement in art is needed at all, whether the artist should speak about the world around him, or whether he is only charged to present us with an aesthetical object. The attitude that a piece of art is always marked in a certain way by the social circumstances in which it was created cannot be easily refuted. In his “Sociology of Art,” Arnold Hauser wrote that all art is socially conditioned, meaning that, by reading art, it is also possible to read certain social trends. Matej Knežević and Mario Matoković subject their artistic practices to attempts of aesthetically seizing and commenting on the social state of the contemporary Croatian man. I say “Croatian man” because both of them deal with the social milieu in which they live and with which they are familiar, i.e. the social and national context of Croatia. Knežević and Matoković do not flee to the safety of the larpurlartist aegis. Their works do not lament over the current and future state of the consumerist, neo-capitalist social order, but are simply just statements, a form of artistic sociology. Knežević deals with two themes in his works – the social one, and the national one. “It is time…,” “Cemented,” and “5 Kunas” are some of the works where the author touches upon the social aspect, and he deals with the national themes in “euroskeptic,” “Hole in the law,” “Wrong direction”… His message is direct and clear and, as opposed to Matoković, he does not insist on symbolism. When it comes to Matoković, we can also talk about following the same thematic templates, however, he is trying to interconnect these two in the strongest possible manner. With the metamorphosis of the Croatian flag made up of PVC bags from retail chains present in Croatia, Matoković points to the consumerist acceptance of imposed values at the cost of losing immaterial values, which is in part due to the unsuccessful social and mental transitional transformation that began back in the 1980s. He depicts the irony of the process of transition as “Untitled”. The work consists of a sheet of paper showing the Croatian national Coat of Arms on one side, and the portrait of Josip Broz Tito on the other. Matoković found this sheet by chance on the wall of a classroom in an elementary school. With it, the author is indirectly saying: “A change has occurred, but it seems that everything has remained almost completely the same.” The aforementioned losing of values is also present in the work “Don’t say a thing, don’t react!” where the author simplifies the flag of the Republic of Croatia in a colorist manner, and chromatically negates it, leaving it completely white. Herbert Marcuse says that “a certain low level of revolutionary potential suits the highest level of capitalist development in the most developed capitalist countries.” Knežević and Matoković visually tell us a story which almost perfectly takes its cue from Marcuse’s statement. The current state of our society is lethargic. Changes do not occur either according to the evolutionary, or the revolutionary model, and everything is subjected to a certain form of the reactionary approach. In the end, we are left with a question: Does art possess the strength to change the social patterns, and can it be of help on the path of disillusionment?
Texy by Igor Loinjak, 2015
Samostalna izložba “Umjetnost kao pokušaj reaktivacije”, M.Matoković / M.Knežević
Galerija PM, Zagreb
Koja je svrha umjetnosti? Tragajući za odgovorom na ovo pitanje, možemo se kretati različitim smjerovima među kojima mi se čini da dominiraju dvije prilično suprotstavljene pozicije. S jedne se strane svrhu umjetnosti traži u njoj samoj pa tako brojni umjetnici stvaraju iz larpurlartističkih pobuda i s ciljem oblikovanja estetskih objekata. S druge pak strane, nemali je i broj onih umjetnika koji umjetnički rad smatraju vrlo dobrim posrednikom pri komuniciranju određenih ideja, stavova ili uvjerenja, no isto tako kroz umjetničku praksu nastoje iskazati društveno angažiranu poziciju. Teško je, dakle, priznati nadmoć jedne ili druge opcije budući da se ne može jednoznačno odrediti je li društvena angažiranost u umjetnosti uopće potrebna i treba li umjetnik govoriti o svijetu oko sebe ili je njegov zadatak samo da nam ponudi estetski predmet. Ne može se tek olako negirati stav kako je umjetničko djelo uvijek na određeni način obilježeno društvenim okolnostima u kojima je nastalo. Arnold Hauser je u svojoj “Sociologiji umjetnosti” pisao da je sva umjetnost društveno uvjetovana što će reći kako je proučavanjem umjetnosti moguće iščitati neka društvena kretanja. Matej Knežević i Mario Matoković svoju umjetničku praksu podvrgavaju pokušaju estetičkoga zahvaćanja i komentiranja društvenoga stanja suvremenoga hrvatskog čovjeka. Pišem „hrvatskoga čovjeka“ jer se obojica bave društvenim miljeom u kojemu žive i koji im je poznat, a to je socijalni i nacionalni kontekst Hrvatske. Knežević i Matoković ne biježe u sigurnost larpurlartističkoga okrilja. Njihovi radovi ne lamentiraju nad trenutnim i budućim stanjem konzumerističkoga, neokapitalističkog društvenog uređenja, nego su tek izjave, činjenice, jedan oblik umjetničke sociologije. Knežević se u svojim radovima bavi dvjema temama – socijalnom i nacionalnom. “Vrijeme je…”, “Zabetoniran” i “5 kuna” neki su od radova u kojima se autor dotiče socijalnoga aspekta, dok se nacionalnim temama bavi u „eurokremskeptiku“, “Rupi u zakonu”, “Krivom smjeru”… Njegova je poruka direktna i jasna te, za razliku od Matokovića, ne inzistira na simbolici. Kod Matokovića se također može govoriti o slijeđenju istih tematskih obrazaca, samo što on jedno i drugo nastoji snažnije ispreplesti. Metamorfozom hrvatske zastave načinjene od pvc vrećica trgovačkih lanaca zastupljenih u Hrvatskoj, Matoković ukazuje na konzumerističko prihvaćanje nametnutih vrijednosti pod cijenu gubljenja nematerijalnih vrednota što je djelomično posljedica i neuspješne društveno-mentalne tranzicijske preobrazbe započete još u osamdesetima. Ironizaciju tranzicijskoga procesa pokazuje „Bez naziva“. Rad se sastoji od lista papira koji s jedne strane ima prikaz hrvatskoga grba, a s druge portret Josipa Broza Tita. List je Matoković slučajno pronašao na zidu učionice u osnovnoj školi. Njime nam autor indirektno kaže: „Dogodila se promjena, no čini se da je sve ostalo gotovo isto.“ Spomenuto je gubljenje vrednota prisutno i u radu „Ne govori ništa, ne reagiraj!“ u kojemu autor zastavu Republike Hrvatske koloristički pojednostavljuje i kromatski negira ostavljajući je posve bijelom. Herbert Marcuse piše da „najvišem stupnju kapitalističkog razvitka u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama odgovara jedan nizak nivo revolucionarnog potencijala.“[1] Knežević i Matoković nam vizualnim putem kazuju priču koja se gotovo savršeno nadovezuje na Marcuseovu izjavu. Današnje je stanje našega društva letargično. Promjene se ne zbivaju ni po evolucijskom ni po revolucijskom modelu, nego je sve podvrgnuto nekom obliku reakcionističkoga pristupa. Ostaje na kraju pitanje: Ima li umjetnost snage mijenjati društvene obrasce i može li pomoći na putu otriježnjenja?
kustos Igor Loinjak, 2015.
[1] Herbert Marcuse, Kontrarevolucija i revolt. Beograd: Grafos, 1979., str. 11.
Mario Matoković 