Solo exhibition “In Pursuit of Good Governance”
Gallery Galzenica, Velika Gorica (CRO)
Curator: Klaudio Štefančić
In addition to several other artists, Mario Matoković stands out amongst contemporary Croatian artists primarily due to his keenness to comment and criticize everyday politics through the language of art. Contrary to modernist heritage, which prefers sublimation and distance to topicality and engagement, Matković’s reaction to his social surrounding is almost impulsive. Since he was born and lives in Osijek, the greatest portion of his work is dedicated to the events that transpire in his hometown and Slavonija, although all the problems that plague this region – the deindustrialization and counter-urbanization of Osijek, a fall in agricultural production, depopulation etc. – can also be identified in the Croatian society as a whole. Regardless of the nature of a social issue, Matoković addresses it through the conceptual framework of solidarity and community, thus indicating its disappearance or misinterpretation. Matoković’s work also brings into focus a strained relationship between art, culture and state, which is not only idiosyncratic to Croatia, but to other Eastern European countries as well. Did art lose its social objective? What is its role in the globalization processes? Based on which criteria do we assess the value of artworks and institutions in a society whose cultural production is almost entirely dependent of state aid, etc.? The exhibition titled “In Pursuit of Good Governance” features six of Matoković’s works (created from 2011 to 2018) and, as such, is the first larger display of this artist’s work in the region of Zagreb.
—
If an attentive reader immerses oneself in Mario Matoković’s texts that describe his artworks and which, among other things, serve to introduce the artist on his web page, one might notice a complete lack of formal terminology and, generally speaking, an absence of metalanguage with which art attests to its social uniqueness. Instead, it is as though the vocabulary used in these texts belongs to everyday political discourse. For example, it is evident, even based on a superficial reading, that the most frequently used words are: Croatia, community, state, Kuna currency, city, factory, culture, war, identity, society, man, privatization, apathy, economy, etc.
The preoccupation with social and political issues is not just an idiosyncratic feature of Matoković’s work, but one that runs through an entire generation. Namely, Matoković belongs to a generation of young Croatian artists who entered the symbolic reality as the first “products” of a new society which offered them nothing more than “what happened after”, “what was remained” – after the destruction of war, socialism, privatization, etc. At the beginning of the 1990s, Osijek counted 26371 workers in 30 large companies (Analit, Opeka, Mio Standard, Svilana, Kožara, Šibicara, OLT, Mobilia, Croatia, Lio, Saponia, Kandit…). In 2011, Osijek counted 4606 workers, a great majority of which work in the only two companies that have survived the privatization – Saponia and Kandit. All of this is reflected in the number of inhabitants of Osijek, which has found itself in a continuous decline in the last ten years or so. – Matoković writes in his artist’s statement about the work “To all of these people who destroyed my city”.
In the context of recent debates on the causes of mass exodus from Croatia, it would perhaps be prudent to reflect on the famous Aristotle’s statement that man is a political animal. A man does not aim merely to survive, as Aristotle states in “Politics”, to blindly pursue sustenance, as animals do, but rather to live a good life, life of happiness and moral virtue. However, such a life is only possible if one actively participates in a political community. Therefore, not to partake in a political life with other citizens would mean not to exercise the highest rational and moral faculties that a man possesses. A political association, according to Aristotle, does not exist so that people can live a safe and materially comfortable life. Aristotle is unyielding in his message that to live a life worthy of a human being means to be engaged in the political life of one’s community, which is the highest order of virtue a man can attain.
It is unquestionable that our political community has not provided even the basic conditions of survival, or an opportunity to lead a life of happiness and moral virtue to a majority of its citizens. With that in mind, we should approach the contemporary socially critical art. What does socially critical art actually attempt to achieve? It seems to me that its role, similar to political philosophy, is not just to attack “self-evident” issues, point out the lies and social injustices, but to deepen the understanding of the world that surrounds us. Contrary to political philosophy, it is not necessary for socially critical art to provide ideas and procedures that outline how to deal with a certain issue; it is, however, pertinent that it stirs public opinion and beckons the citizens to partake in a political community. In that regard, it is a constituent part of a liberal-democratic society, a check to power, on par with freedom of the press, judicial independence, human rights, etc.
It might sound paradoxical, but perhaps the most effective description of socially critical art was provided by a once-member of the power structure, J.F. Kennedy, in his speech held at the Amherst College in the US, in 1963: The men who create power make an indispensable contribution to the Nation’s greatness, but the men who question power make a contribution just as indispensable (…).If sometimes our great artists have been the most critical of our society, it is because their sensitivity and their concern for justice, which must motivate any true artist, makes him aware that our Nation falls short of its highest potential. I see little of more importance to the future of our country and our civilization than full recognition of the place of the artist. If art is to nourish the roots of our culture, society must set the artist free to follow his vision wherever it takes him.
Meanwhile, aware that political questions are inextricably linked to ethical ones and more important than aesthetics, artists have become even more critical. The awareness that political issues dominate over aesthetic ones, as well as the need to provide an almost instant response to injustice, i.e. to take part in a political community, seem to me as the most interesting aspects of Matoković’s artwork. Therefore, we should quote the artist once again, not only because the description of his teenage impressions is conducive to the viewer and interpreter, but also because that impression represents the experience of an entire generation: The triptych titled 8.9.10.2000. represents a visualization of a personal story, i.e. an occurrence which has, from today’s point of view, left a strong and lasting impression on me as an individual, and especially later, as an artist. In those days, twenty kunas have been continuously mentioned at home, as if we were talking about a sacred object, and I myself had not been aware of the importance of it all. The persistence and perseverance of the people closest to me to survive those three months on twenty kunas a day, has compelled me to create this work today, sixteen years later, and conclude the story through which most of my works are reflected. The work is, at the same time, dedicated to my father and mother who, regardless of all adversity, have withstood all the hardships served to them by an unscrupulous system.
Link – Gallery Galzenica
HR.
Samostalna izložba “U potrazi za dobrom vladavinom”
Galerija Galženica, Velika Gorica
Kustos: Klaudio Štefančić
Među hrvatskim suvremenim umjetnicima Mario Matoković se, uz nekolicinu drugih, ponajviše ističe spremnošću da jezikom umjetnosti komentira i kritizira dnevno-političke događaje. Za razliku od modernističkog umjetničkog nasljeđa, koje više voli sublimaciju i distancu od aktualnosti i angažmana, Matoković na društvo oko sebe reagira gotovo impulzivno. Kako je rođen i živi u Osijeku, najveći dio njegovog rada posvećen je zbivanjima u rodnom gradu i Slavoniji, iako svaki problem – deindustrijalizacija i dezurbanizacija Osijeka, slabljenje agrarne proizvodnje, iseljavanje stanovništva itd. – može predstavljati i hrvatsko društvo u cijelosti. Bez obzira na prirodu društvenog problema, Matoković mu prilazi zaokupljen idejama solidarnosti i zajednice, ukazujući ili na njihov nestanak ili na njihovo krivo shvaćanje. Matokovićev rad, također, podsjeća na napeti odnos između umjetnosti, kulture i države, koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego i drugim zemljama Istočne Europe. Je li umjetnost izgubila svoje društveno poslanje? Koja je njezina uloga u globalizacijskim procesima? Na temelju kojih kriterija danas procjenjujemo vrijednost umjetničkih djela i institucija u društvu čija je kulturna proizvodnja gotovo potpuno određena državnim potporama, itd.? Izložba je prvo veće predstavljanje ovog umjetnika u zagrebačkoj regiji.
—
Ukoliko se pažljiviji čitatelj udubi u tekstove kojima Mario Matoković opisuje svoje umjetničke radove, a kojima se, između ostalog, predstavlja na svojoj mrežnoj stranici, zamijetit će izostanak formalističkih termina i općenito govoreći, jednog metajezika kojim umjetnost potvrđuje svoju društvenu posebnost. Umjesto toga, vokabular ovih tekstova kao da je dio dnevno-političkog diskursa. Površna analiza, primjerice, pokazuje da su najzastupljenije riječi: Hrvatska, zajednica, država, kuna, grad, tvornica, kultura, rat, identitet, društvo, čovjek, privatizacija, letargija, gospodarstvo itd. Zaokupljenost društvenim i političkim temama nije, naravno, obilježje samo Matokovićevog rada, ali je tu pojavu zanimljivo pratiti na generacijskoj razini. Matoković, naime, pripada generaciji mladih hrvatskih umjetnika koji u simboličku stvarnost ulaze kao prvi „proizvodi“ novoga društva u kojem pak ne susreću ništa drugo doli „ono što se dogodilo poslije“, „ono što je ostalo“ – od ratnih razaranja, socijalizma, privatizacije itd. Osijek početkom 1990.-ih godina brojao je 26371 radnika u 30 velikih tvrtki (Analit, Opeka, Mio Standard, Svilana, Kožara, Šibicara, OLT, Mobilia, Croatia, Lio, Saponia, Kandit…). Osijek 2011. godine broji 4606 radnika, velika većina istih radi u jedine dvije tvrtke koje su preživjele privatizaciju – Saponia i Kandit. Sve se odrazilo i na broj stanovnika Osijeka koji je neprestano u velikom padu unazad desetak godina – piše Matoković u pojašnjenju rada „To all of these people who destroyed my city“.
Možda bi se u recentnim debatama o razlozima iseljavanja bilo korisno osvrnuti na čuvenu Aristotelovu primjedbu o čovjeku kao političkoj životinji. Čovjek ne želi samo preživjeti, kaže Aristotel u „Politici“, slijepo se boriti za opstanak, kao što to rade životinje, nego želi živjeti dobar život, život ispunjen srećom i moralnim vrlinama. Takav je život, međutim, moguć samo ako čovjek aktivno sudjeluje u političkoj zajednici. Ne zauzeti stoga udio u političkom životu zajedno s ostalim građanima znači ne razvijati najviše umne i moralne sposobnosti koje čovjek posjeduje. Političko udruživanje, nastavlja Aristotel, međutim, ne postoji da bi ljudi živjeli sigurni i materijalno zbrinuti. Živjeti život dostojan čovjeka, beskompromisan je Aristotel, znači djelovati u političkom životu zajednice i to je najviša vrlina do koje čovjek može doći.
Nema nikakve dvojbe da politička zajednica u kojoj živimo jednom velikom dijelu svojih pripadnika nije omogućila ni uvjete za preživljavanje, ni mogućnost života ispunjenog srećom i moralnom vrlinom i s tim na umu treba gledati i na suvremenu društveno- kritičku umjetnost. Što zapravo društveno-kritička umjetnost pokušava napraviti? Čini mi se, naime, da kao i politička filozofija, društveno-kritička umjetnost nema samo zadaću napadati „samorazumljive“ stvari, ukazivati na laž i društvenu nepravdu, nego da njezina funkcija leži i u povećanju razumijevanja svijeta koji nas okružuje. Za razliku od političke filozofije, nije nužno da društveno-kritička umjetnost predlaže ideje i postupke namijenjene rješenju određenog problema, ali je zato neophodno da uzbunjuje javno mnijenje i građane poziva u političku zajednicu. U tom smislu, ona je sastavni dio liberalno-demokratskog društva, svojevrsni korektiv moći koji je stavlja u rang sa slobodom medija, neovisnim pravosuđem, ljudskim pravima i slično.
Zvuči paradoksalno, ali je možda najefektniji opis društveno-kritičke umjetnosti dao upravo nekadašnji pripadnik struktura moći, J.F. Kennedy, u govoru održanom na fakultetu u Amherstu u Sjedinjenim državama 1963.: Ljudi koji stvaraju moć čine prijeko potreban doprinos veličini nacije (…) ali ljudi koji propituju moć čine jednako nužni doprinos (…)Ako su naši umjetnici kada bili kritični prema našem društvu, to je zbog toga što ih njihova osjetljivost i njihova briga za pravdu, koje moraju motivirati pravog umjetnika, čine svjesnim da naša nacija ne uspijeva uhvatiti svoje najviše potencijale. Vidim malo važnijih stvari za budućnost naše zemlje i naše civilizacije od punog priznavanja mjesta umjetnika. Ako je umjetnost tu da jača korijene naše kulture, društvo mora pustiti umjetnika slobodnim da slijedi svoju viziju kamogod ona vodila.
U međuvremenu, svjesni da su politička pitanja nerazdvojna od etičkih i važnija od estetskih, umjetnici su postali još kritičniji. Svijest o dominaciji političkih nad estetskim pitanjima, kao i potreba da se gotovo instantno reagira na nepravdu, odnosno da se sudjeluje u političkoj zajednici, čine mi se najzanimljivijim vidovima Matokovićevog umjetničkog rada. Treba stoga još jednom citirati umjetnika, ne samo zbog toga što je opis njegovog tinejdžerskog doživljaja instruktivan i za promatrača i tumača, nego i zbog toga što taj doživljaj može predstavljati iskustvo čitave jedne generacije: Triptih pod nazivom 8.9.10.2000. predstavlja vizualizaciju osobne priče, odnosno događaj koji je, iz današnje perspektive, ostavio jak i upečatljiv dojam na mene kao individuu, a posebice kasnije kao umjetnika. Tih dana neprestano se u domu spominjalo dvadeset kuna, kao da je neka svetinja u pitanju, a sam tada nisam shvaćao bitnost toga. Upornost i ustrajnost mojih bližnjih da preživimo ta tri mjeseca s dvadeset kuna dnevno, danas šesnaest godina kasnije, nagnalo me da realiziram ovaj rad i zaključim priču iz koje se reflektira većina mojih radova. Rad je ujedno posvećen ocu i majci koji su, bez obzira na sve nelagode, izdržali nedaće koje im je servirao beskrupulozan sistem.
Link – Galerija Galženica
Intervju u Magazinu Globus (PDF)
Intervju u Glasu Slavonije
Intervju na portalu Vizkultura
Mario Matoković 