Mario Matoković

Skupna izložba “Četvorica grafičara i peti jahač apokalipse”
Igor Čabraja, Mario Čaušić, Mario Matoković i Miran Šabić

Galerija Kat, Kulturni Centar Osijek
Osječko ljeto kulture 2023., Lipanj 2023.
Kustos Tomislav Pletenac

Na slavnom Dürerovom drvorezu Četiri jahača apokalipse gledatelj je suočen s prikazama kraja svijeta koji dolazi u obliku jahača koji donose zarazu, smrt, rat i glad. Nakon globalnog iskustva s pandemijom COVID virusa, ratova diljem svijeta od kojih je ovaj u Ukrajini tek medijski najeksponiraniji, gotovo stoljetne svakodnevne borbe Afrikanaca sa siromaštvom i glađu ne izgleda li kao da smo Dürerovi suvremenici?
I ne samo to, danas se na horizontu, kao sitna silueta, nazire i peti jahač, najstrašniji od svih, onaj kojeg ni veliki Albrecht Dürer nije mogao vidjeti. To je veliki meštar koji šalje glad, zarazu, rat i smrt – sprega prirode i čovjeka koja pretvara zemlju u nenastanjenu pustoš. Proces kojega danas uobičajeno nazivamo antropocenom. Siluetu tog petoga jahača engleski filozof Thimoty Morton naziva hiperobjektom. Prema njemu hiperobjekt je prevelik da bi ga se dalo sagledati ili uobličiti u običan objekt kojeg se može izmjeriti, okarakterizirati. Hiperobjekti se otimaju klasičnoj ljudskoj spoznaji jer određuju i samu našu spoznaju. Upravo stoga se nikada ne pojavljuju sami za sebe, već ih je moguće sagledati tek kroz efekte koji imaju na obične objekte. Hiperobjekt je upravo ono nevidljivo u Dürerovoj grafici.
Umjetnički postupak za Paula Kleea jest učiniti ono vidljivo nevidljivim, upravo obrnuto od našeg intuitivnog stava da vizualne umjetnosti reprezentiraju neki objekt (zato vjerojatno i publika ima problem s apstraktnom umjetnošću). Problem je u tome što je naše gledanje duboko naturalizirano raznovrsnim društvenim praksama gledanja. Na kraju krajeva tek kad nešto vidimo skloni smo i u to povjerovati. Gledanje je prvi i osnovni postupak razumijevanja, gledajući određujemo što vidimo i razlikujemo različite objekte. Skriveno ostaje kako prepoznajemo nešto kao objekt (drvo, nebo, čovjeka, kamen i sl.). Ako se vratimo hiperobjektima, ono što vidimo proizvod je nekog skrivenog hiperobjekta koji ostaje nevidljiv i nesaglediv. Zadatak umjetnika je izmaknuti nam čvrsto promatračko tlo pod nogama i približiti nas onom nevidljivom koje upravlja našim pogledom i razumijevanjem. Tako umjetnost dijeli istu sudbinu kao i apokalipsa – ono je otkrovenje. Umjetnost nas dovodi u bliski kontakt s hiperobjektom.
U prostoru bliskosti s hiperobkjektom, kada ustaljene norme više ne pomažu u razumijevanju svakodnevice, grafički medij se pokazuje kao iznimno pogodan prostor reprezentacija. Grafika je sama po sebi tehnika koja svijetu pristupa naopačke, traži od autora da svijetu pristupa kroz njegovu izokrenutu sliku, gotovo karnevalesknu. Kada norma ima oblik karnevala grafika se osjeća kao kod kuće. Zato danas i s divljenjem gledamo Albrechta Dürera. Njegovo je vrijeme također označavalo kraj jedne i dolazak nove paradigme. Danas tu paradigmu zovemo kapitalizam, ali u vrijeme promjene svijeta nije bilo imena za ono što dolazi, a svijet kraja 15 i početka 16. stoljeća za svoje je suvremenike doista izgledao nesređen i naopak. Trebat će proći barem dva stoljeća da se uspostave nove društvene norme i pravila.
Slavoj Žižek svoju posljednju knjigu Višak užitka započinje poglavljem naslovljenim Život u izvrnutom svijetu („Living in the topsy-turvy world“) elokventno pokazujući kako društvene forme i norme koje smo do sada uzimali zdravo za gotovo više ne vrijede. Ideje koje su se zasnivale na osiguravanju općeg društvenog blagostanja pretvorile su se u svoju negaciju i pokazale tamnu stranu (što i nije prvi put u povijesti). Dakle, razotkrile su ono što je bilo skriveno i prijete općom katastrofom. Neolitska forma odnosa prema prirodi (pripitomljavanje i kultivacija) stvarala je reakcije u eko sustavu kojih nismo bili svjesni, da bi danas one postale i te kako jasne, premda je vrlo teško otkriti izvorišta prirodnih transformacije. Svjesni smo tek da simbioza prirode i čovjeka mijenja oba entiteta zauvijek. Klasična opreka kulture i prirode tako više ne vrijedi. One postaju prijeteći i nesagledivi hiperobjekt.
U izložbi četvorice grafičara, Igora Čabraje, Maria Čaušića, Maria Matokovića i Mirana Šabića koji ipak nisu Dürerovi jahači apokalipse, imamo šansu upravo promisliti stanje stvari u kojem se nalazimo. Krenimo abecednim redom:
Igor Čabraja profesor je grafike na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti (ALU), rođen je u Slavonskom brodu, ali mjesto i vrijeme njegova rođenja u potpunosti su nevažni za pristup njegovim ovdje izloženim grafikama. Ono što je važno jest da u njegovim grafikama lako možemo očitati manifest antropocena. Trobojnice bez boje u kojima centralno mjesto zauzima detalj prirode izjava je koja zasjenjuje granicu kulture i prirode. Ako izaberemo prirodni materijal da nam bude centralni dio kulture, a svjedoci smo takvih intervencija (zastava Kanade primjerice, ali onda i životinje na grbovima među koje pripada i Republika Hrvatska), onda se nalazimo pred domestifikacijom prirode, pripitomljavanjem i pretvaranjem prirode u znak. No, Čabraja bira suprotni postupak i gledamo kako iza znaka, zastave, viri neukroćena priroda u svojoj punoj divljoj formi i ne dozvoljava kulturi da dominira. Tako dobivamo inverzne zastave antropocena. Naravno, takav postupak proizvodi sasvim novi kontekst za pristup njegovim drugim radovima koji su ponovno slike prirode, nazvane Zimske impresije. U tom postupku grafički medij dolazi do punog izražaja i omogućava nam uvid u detalje prirode koji u izvrnutom postupku prestaju biti tek krajolici već iza njih proviruje nešto nedefinirano i nepoznato, reprezentirano u crvenkastom tonu. Ta nepoznata pozadina direktno je povezana s rizomatskom strukturom u kojoj je sve povezano sa svime, kao i našom nemoći da te veze razumijem i shvatimo. Razlozi naše pogubljenosti leže u činjenici da smo i mi dijelovi rizoma i naše razumijevanje posljedice je neuhvatljivih veza s okolišem.
Mario Čaušić, profesor na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku, s druge je strane umjetnik koji propituje grafički medij. Njegov umjetnički postupak najlakše bi bilo objasniti kao meta-grafika. U njegovim smo radovima suočeni s procesima, a ne samo s krajnjim ishodom. No, grupe radova nazvane Skica ili Novi krajolici pokazuju intenzivnost propitivanja prostora, a ne samo vremena. Prostor je za Čaušića temeljni likovni problem. Naravno, ne radi se o onom starom Newtonovom prostoru, već o problemu koji je donekle i problem fizičara. Naime iznimno je teško objasniti postojanje prostora, a sukladno tome i svih fenomena povezanih s njim od kojih je centralni vjerojatno problem gravitacijske sile, pa onda i razlike između teorije relativnosti i kvantne mehanike. Uglavnom prostor djeluje ponovno kao hiperobjekt, vidimo njegove efekte, ali sam prostor teško je uhvatiti i shvatiti. Stoga i Čaušić voli grafiku proučiti s njenim pozicioniranjem u prostoru stvarajući instalacije. No, već i same grafike pod nazivom Novi krajolici ostavljaju neku vrst nesigurnosti onog što gledamo i pripadajućeg prostora. Naslućujemo krajobraz u kojem očitavamo geometrijske forme. Geometrija je osnova znanstvenog razumijevanja prostora. Ona nam nudi odnose i forme, a i sama ideja likovnih umjetnosti na zapadu svoj akademski status ima zahvaliti geometrijskom pozadinom perspektivnog prikaza (do tada je likovno izražavanje bilo smatrano zanatom). Čaušić na svojim grafikama svoje geometrijske likove postavlja tako da nismo sigurni jesu li to objekti u krajoliku ili je to krajolik iz kojeg je izrezan neki geometrijski lik. Nudi nam ograničenost našeg razumijevanja svijeta. Time Novi krajolici postaju ono što nismo u stanju geometrijski pojmiti i u tom sukobu smo ponovno bliski Mortonovim hiperobjektima. Na rubovima našeg shvaćanja otvaraju se krajolici koji se tek trebaju formirati.
Mario Matoković, osječki umjetnik, svoj postupak temelji na istraživanju odnosa moći u društvu, procesima konstrukcije normalnosti i hegemonije. Takav je pristup iskoristio i za rad na grafikama koje su dio ove izložbe. Umjesto društvenih odnosa ovaj puta propituje moć društvene kontrole nad prirodom. Slično Čaušićevom pristupu s geometrijskim tijelima i Matoković pokušava definirati ravnu liniju koja mu svaki puta izmiče i stvara svoje vijugave forme. Upravo otpor materijala sugerira otpor prirode bilo kakvoj kontroli. Regularnost reprezentacija propada i na njenom mjestu ostaje trag otpora. Otpor je to kojeg danas na različite načine razotkriva objektno orijentirana ontologija. Možda sam naziv izgleda heremtično, no ovdje se radi o tome kako je svaki objekt (ne više samo hiperobjekt) proizvod različitih odnosa s drugim objektima, a sama stvarnost objekta skriva se iza tih odnosa. Time je i subjekt tek još jedan objekt, proizvod odnosa. Vijuge na grafikama tako su efekti nemoći da predviđamo i planiramo jer nismo jedini koji stupaju u kontakt s objektom. Potresi u središnjoj Hrvatskoj od prije dvije i pol godine, koje su i bili inspiracija za ovo djelo u potpunosti su pokazali fragilnost svakodnevnih problema, nada, i frustracija. Pred grafikama gubimo subjektivnost i u preokretu možemo sebe sagledati kao proizvode niza nesagledivih odnosa, detalja, jednostavno objektima življenja.
I na kraju, po abecedi naravno, dolaze grafike Mirana Šabića, docenta sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Za razliku od ostalih autora Šabić nam donosi niz tematski naizgled nepovezanih radova. S jedne strane kao i neki od navedenih autora uperit će pogled u detalje prirode i u njima nalaziti kako sublimnost tako zastrašujuću kompleksnost. Prikazi drveća primjerice Šabiću služe da se zapitamo živi li drvo pod zemljom ili tek na onom, nama vidljivom, nadzemlju. I tu se možemo prisjetiti Hegelove teze kako je ljudsko biće drvo okrenuto naopačke. Što to znači? Ako drvo preuzima hranu i život iz zemlje kako bi stvorilo deblo i krošnju, čovjek preuzima svoju snagu i energiju iz simboličkog poretka (jezika, institucija, kulture…) kako bi preživio. I time smo ponovo ispred naopakog, karnevalesknog svijeta koji na neki način možda i izjednačava, kao što su to činile primjerice šamanske kulture, drvo i ljude. Motivi prirode usko vežu Šabića s ostalim autorima, pa čak i logikom gledanja u prirodu u kojoj nema romantičarskog zanosa već otkrivanja onog što ostane kad se opna vidljivost skine. No Šabić ide i korak dalje, osim prirode na njegovim grafikama nailazimo i na proizvode kulture. No ti proizvodi kulture upravo vladanjem grafičkim tehnikama postižu efekt nekog zaboravljenog prošlog svijeta koji je preostao netom nakon je hiperobjektni okoliš uništio civilizaciju. Taj njegov odnos prema stvarima kao da su došle iz prošlosti proizvod su i inače njegovog odnosa prema problemu vremena i sjećanja. Na grafikama, ponovno u izvrnutom smislu, čini nam se kao da gledamo neko buduće sjećanje, sjećanje iz budućnosti na neku moguću budućnost. Pa čak i u trenucima kada postaje intiman prikazujući osobnu vremensku kapsulu ili sjećanje na djeda, Šabić to čini manirom arheologa. Stvari su postavljene kao predmeti za muzejsku izložbu. Tu se i vrijeme pojavljuje kao hiperobjekt, ono što ne možemo kontrolirati i što ima neku svoju unutarnju neprozirnu logiku.
Očigledne su veze sve četvorice grafičara u potrazi za prostorom onog što preostaje nakon pokušamo u suvremeni svijet pogledati bez naučenih modela razumijevanja. Ti modeli polako postaju potrošeni i više ne pružaju sigurnost. Nedostatak poretka i normi očitavamo kako u pandemijama i prirodnim nepogodama, tako i u ratovima i financijskim krizama. Umjesto da pokušaju predočiti katastrofu oni se okreću otkrovenju – apokalipsi. Nećemo biti zagledani u strahote ovog stanja već u pozadinu, mjesto iz kojeg nesigurnosti dolaze. Pred nama je nepoznati peti jahač apokalipse, a jedino je umjetnost ta koja ga može opisati, a samim time i otvoriti mogućnost da se s njime suočimo.