Dominance (lat. dominatio: power, dominion), in a broader sense, is the power that one person, group, or organization exercises over another; in a narrower sense, the probability that an individual or group’s order will be accepted. The term denotes an asymmetric, potential or actual, conscious or unconscious, intentional or unintentional, formal or informal relationship between at least two persons, groups, societies, or cultures. Because dominance appears everywhere, it was considered as a natural occurrence for a very long time. Certain conditions are necessary for the emergence and maintenance of dominance relations: the structure of social roles; the use of these roles to obtain a certain amount of material or non-material resources, which give their holders supremacy over others; subjective acceptance of such distribution of roles and resources; the integrative action of dominance, which protects the group’s common interests from external factors. According to A. Giddens, dominance is a structural property of social systems. It does not result from relations between actors but from the asymmetrical distribution of allocation resources (things and goods) and authority resources (control over people). Domination comes to the fore on the economic, social, and political level. At the economic level, it manifests itself as a monopoly over private or public goods; at the social level as an asymmetric relationship of reputation or influence among groups, strata, classes, global societies, etc.; at the political level, domination is embodied in the state, which has a monopoly on legitimate physical coercion and which internally ensures compliance with the governing norms, and externally protects society within its existing boundaries.

The work examines silence, that is, problems that, through constant repetition, lead to a potential overflow point. By potentiating the volume, more precisely the touch between the droplet and the forehead, the continuity of the problem and the present day, in which the problems are systematically “pushed under the carpet” and thus the new “that’s how it has to be” generations are raised, is emphasized. In the end, the question arises whether smug and greedy individuals/groups are to blame for this, or a society for which silence has become normality!?

Dominacija (lat. dominatio: vlast, gospodstvo), u širem smislu, moć što ju jedna osoba, skupina ili organizacija vrši nad drugom; u užem smislu, vjerojatnost da će naredba nekog pojedinca ili skupine biti prihvaćena. Pojam označava asimetrični, potencijalni ili stvarni, svjesni ili nesvjesni, namjerni ili nenamjerni, formalni ili neformalni odnos između najmanje dviju osoba, skupina, društava ili kultura. Budući da se dominacija pojavljuje posvuda, vrlo se dugo smatrala naravnom pojavom. Za pojavu i održavanje odnosa dominacije potrebni su određeni uvjeti: strukturacija društvenik ulogâ; korištenje tih uloga za pribavljanje određene količine materijalnih ili nematerijalnih sredstava, koja njihovim nositeljima daju nadmoć nad drugima; subjektivno prihvaćanje takve razdiobe uloga i sredstava; integrativno djelovanje dominacije, kojim se zajednički interesi skupine štite od izvanjskih čimbenika. Prema A. Giddensu, dominacija je strukturalno svojstvo društvenih sustava, a to znači da ne proizlazi iz odnosa među činiteljima nego iz asimetrične razdiobe resursa alokacije (stvari i dobara) i resursa autoriteta (nadzora nad ljudima). Dominacija dolazi do izražaja na gospodarskoj, društvenoj i političkoj razini. Na gospodarskojj razini očituje se kao monopol nad privatnim ili javnim dobrima; na društvenoj razini kao asimetričan odnos ugleda ili utjecaja među skupinama, slojevima, klasama, globalnim društvima itd.; na političkoj razini dominacija je utjelovljena u državi koja ima monopol legitimne fizičke prisile i koja iznutra osigurava poštivanje vladajućih normi, a izvana štiti društvo u njegovim postojećim granicama.

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15850

Rad propituje tišinu, odnosno probleme koji neprestanim ponavljanjem dovedu do potencijalne točke preljevanja. Čin kapanja vode na čelo jest način srednjovjekovne torture kojima su zatvorenike nastojali obratiti u cilju da kažu istinu ili pak iste kazniti. U ovom slučaju, potencira se glasnoća, točnije ozvučenim dodirom kapljice i čela naglašen je kontinuitet problema i današnjica unutar koje se problemi gotovo ritmički „guraju pod tepih“ i tako se odgajaju nove „tako to mora biti“ generacije. U konačnici se postavlja pitanje jesu ti tome krivi samodopadni i gramzljivi pojedinci/grupe ili društvo kojemu je šutnja postala normalnost!?