Continuity of silence, 2019 -2021
Prints / dryponit, silkscreen
188 x 96 cm
Digital BW photography
Dimensions variable

Preface for the exhibition in Gallery Prsten in Zagreb, Croatia

“Silence is a virtue of fools.”, F. Bacon

This work speaks directly from the position of an individual who affected by the unexpected appearance of a superior employer and anxious about his or her existence, is compelled to remain silent and at the same time aware that he is most likely to be deprived of a job on which his further destiny depends. Continuity of silence is imposed almost as a pattern of behavior in which there is no need for reaction, because it is clear that it is impossible to establish quality dialogue and that the reaction to nepotism, disrespect, or ultimately to utter disparagement, is completely pointless and unnecessary. Namely, if the silence is broken or not consented to, the minor opportunities (for employment or job retention) become even smaller.

This artwork cites quotations that are at the same time the basis of the work, and were uttered by people in a particular position of power (and in a senior position in the business hierarchy) to those entities who were trying to get a job or were employed by their company or institution. Statements like “Honey, for this job, someone has to call me!”, “Listen, we’re just tiny fish in the whole story.” the position of potential and actual workers to whom silence becomes gold / the only acceptable reaction, and going to work means doing tasks, usually without a smile on their face.

The realization of this work entails “raising the monument” to one time in which a politically engaged individual is often the primary (and only acceptable) choice for a particular job, not all of which are considered in the term of quality or competence of the other applicants. By the sheer size of the graphic print, such as the “eloquent” redness and the gold-plated statement, I wonder if we all silently approve of this state of affairs. Taking into account the everyday examples of this kind of “practice” we seem to approve, it is without question whether we will do.

Kontinuitet tišine, 2019. – 2021.
Grafika / suha igla, sitotisak
188 x 96 cm
Digitalne CB fotografije
Dimenzije promjenjive

„Šutnja je vrlina budala.“, F. Bacon

Rad je nastavak serije radova (Ne govori ništa, ne reagiraj!, 2013., Domovina, 2015., Neizvjesni prostori I, 2018.) koji se bave socijalno-angažiranom problematikom. U radu se progovara izravno iz pozicije pojedinca koji je, pogođen neočekivanim istupom nadređenog i zabrinut za vlastitu egzistenciju, primoran šutjeti, a u isto je vrijeme svjestan kako će najvjerojatnije biti uskraćen za posao o kojemu mu ovisi daljnja sudbina. Kontinuitet se utišavanja nameće gotovo kao obrazac ponašanja u kojemu nema potrebe za reakcijom jer je jasno kako je nemoguće uspostaviti kvalitetni dijalog te kako je reakcija na nepotizam, nepoštovanje ili u konačnici na potpuno omalovažavanje potpuno besmislena i izlišna. Naime, ukoliko se naruši tišina ili se na nju ne pristane, minorne prilike (za zapošljavanjem ili zadržavanjem posla) postaju još manje.
U radu se navode citati koji su ujedno osnova rada, a izgovorili su ih ljudi na određenoj poziciji moći (i u nadređenom položaju u poslovnoj hijerarhiji) onim subjektima koji su se pokušavali zaposliti ili su bili zaposleni u njihovoj tvrtki, odnosno ustanovi. Izjavama poput „Dušo, za taj posao, mora me netko nazvati!“, „Čujte, mi smo samo sitne ribe u cijeloj priči.“, „Kolegice, morate naučiti laskati!“, „Nisi timski igrač!“ i slične progovaraju o potlačenoj poziciji potencijalnih i stvarnih radnika kojima šutnja postaje zlato/jedina prihvatljiva reakcija, a odlazak na posao znači odrađivanje zadataka, najčešće bez smješka na licu. Vremenski kontinuitet i “funcioniranje” u ovakvim uvjetima u dosta slučajeva dovode do toga da gorenavedene izjave postaju obrazac ponašanja koje uzimamo “zdravo za gotovo” te da pojedinci koji su proživjeli navedeno počinju djeliti drugima iste ili pak slične savjete kojima su oni pak bili izloženi, gotovo svjesni i uvjereni da alternativa ne postoji.
„Dušo, za taj posao, mora me netko nazvati!“ jedini je realizirani dio iz serije radova u nastajanju, a sastoji se od dviju komponenti. Jedan dio rada jest gore navedena izjava koju je doživjela moja supruga, kao i većina nestranački opredijeljenih ljudi mlađe i srednje generacije, prilikom prijave na posao u odgojno-obrazovnoj ustanovi, a drugi dio sadrži „vizualno crvenilo“ kojim nastojim prikazati „bijes i užas“/fizičku reakciju na doživljenu situaciju. Grafički otisak srama često je nuspojava odluke pojedinaca da odustanu od vlastitih poziva jer postaju svjesni vlastite nemoći kao i nepripadanja traženom (stranačkom) koloritu.
Šutnja se ovdje nameće kao produkt egzistencijalnog i fizičkog straha.

Realizacija ovog rada podrazumijeva „podizanje monumenta“ jednom vremenu u kojemu je politički angažirani pojedinac često primaran (i jedini prihvatljivi) izbor za određeni posao, pri čemu se uopće ne razmatraju kvalitete ili kompetencije ostalih prijavljenih kandidata. Samom veličinom grafike, kao i „rječitim“ crvenilom te zlatnim slovima otisnutom izjavom pitam se odobravamo li svi mi šutnjom ovakvo stanje stvari. Uzimajući u obzir sada već svakodnevne primjere ovakve „prakse“ čini se da odobravamo, no pitanje je do kada ćemo to činiti.

Intervju za magazin Gloria Glam “Prolazi li ispod radara nasilje obavijeno “zlatnom šutnjom”?”